Bolesti i stanja Sponzorirano

Tretman upale vanjskog uha

Uho je organ sluha i ravnoteže, odnosno jedno od bitnih čula koje čovjek posjeduje. Uho je kompleksan organ i dijelimo ga na vanjsko uho, srednje i unutrašnje uho. U ovom tekstu posvetićemo pažnju vanjskom uhu, tačnije upali vanjskog uha (upali kože zvukovoda) i njenom tretmanu. 

Vanjsko uho čine ušna školjka i zvukovod i oni dovode zvuk do srednjeg uha. Vanjsko uho je od srednjeg odvojeno bubnom opnom (membrana tympani).

Zvukovod ili vanjski slušni hodnik je cijev prekrivena kožom. Sastoji se od hrskavičnog ili membranskog te koštanoga dijela. Početni dio zvukovoda prolazi kroz hrskavični kanal koji se nastavlja na hrskavicu uške. Srednji dio zvukovoda prolazi kroz koštani kanal koji je duži od membranskoga.

Na kraju koštanoga zvukovoda se nalazi žlijeb u koji je uložen bubnjić. Bubnjić je postavljen koso na zvukovod pod nagibom od 45 stepeni tako da je zvukovod najdublji u prednjem, donjem dijelu. Zvukovod je prekriven vrlo tankom kožom ispod koje nema masnoga tkiva. Koža zvukovoda je čvrsto srasla sa hrskavicom i pokosnicom, što uzrokuje jaku bol pri upalama zvukovoda. Oko ulaza u zvukovod i u membranskome zvukovodu se nalaze žlijezde znojnice i dlačice. Žlijezde koje luče ušnu smolu (cerumen) se nalaze u membranskome i stražnjemu gornjemu dijelu koštanog zvukovoda. Dužina zvukovoda je između 3 i 3,5 cm. Srednji (koštani) dio zauzima 2/3, a krajnji (hrskavični) 1/3 dužine. Radijus zvukovoda je 0,5 do 1 cm.

Upala vanjskog uha

Upala vanjskog uha je infekcija zvukovoda, u pravilu bakterijska. Simptomi su svrbež, bol i iscjedak. Dijagnoza počiva na anamnezi te fizikalnom pregledu (otoskopija i otomikroskopija). Liječi se lokalnom primjenom lijekova, obično antibiotika (ciprofloxacin) i kortikosteroida. Upala vanjskog uha se može manifestirati u vidu čvorića ili difuzne infekcije čitavog zvukovoda (generalizirana ili difuzna upala vanjskog uha). Ova bolest se često naziva plivačkim uhom ili uhom kupača jer relativno često pogađa osobe koje plivaju u svježim vodama. 

Difuzna upala vanjskog uha je obično uzrokovana bakterijama, poput Pseudomonas aeruginosa, Proteus vulgaris, Staphylococcus aureus ili Escherichia coli. Gljivičnu upalu vanjskog uha (otomikoza) obično uzrokuje Aspergillus niger ili Candidom albicans, ali je puno rjeđa. Čvoriće (furunkule) obično uzrokuje Staphylococcus aureus.

Faktori koji utiču na povećanu sklonost upalama su alergije, psorijaza, ekcem, seboroični dermatitis, smanjena kiselost zvukovoda (možda uslijed ponavljanog sadržaja jezerske ili bazenske vode), nadražujuće tvari (npr. lak za kosu, boja za kosu) i nenamjerna povreda zvukovoda pretjeranim čišćenjem pamučnim štapićima za uši ili drugim predmetima. Prilikom pokušaja čišćenja zvukovoda stanični otpad i cerumen mogu biti pogurnuti dublje u zukovod; te nakupljene tvari onemogućavaju pražnjenje vode, dovodeći do maceracije kože koja pogoduje bakterijskoj infekciji.

Bolesnici osjećaju svrbež i bol. Ponekad, ako zvukovod nateče i ispuni se gnojnim sadržajem, može doći do iscjetka neugodnog mirisa i do osjećaja oslabljenog sluha. Povlačenje za ušku ili pritisak na tragus praćeni su jakom boli. Otoskopski pregled je bolan i teško ga je izvesti. Njime se prikazuje crveni, natečeni zvukovod ispunjen mokrim, gnojnim iscjetkom. Gljivična infekcija izazvana sa  A. niger se obično očituje sivkasto crnim ili žutim mrljama (gljivičnim konidiosporama) okruženim slojem nalik na vatu (gljivičnim hifama). Infekcija uzrokovana s C. albicans nema prepoznatljive znakova prisutnosti gljivica, no obično sadrži zgusnuti neprozirni bijeli sadržaj.

Čvorići (furunkuli) izazivaju jaku bol i iz njih se može cijediti gnojni sadržaj sa sukrvicom. Oni izgledaju poput žarišnih, crvenkastih oteklina.

Kod lakših upala kože zvukovoda terapija se provodi samo sa antibiotskim kapima /ciprofloxacin/, kod srednje teških upala vanjskog uha gdje je prisutno oticanje (edem) kože zvukovoda terapija se provodi sa kapima u kojima su kombinovani antibiotik /ciprofloxacin/ i kortikosteroid, a kod teških upala vanjskog uha gdje je vanjski slušni kanal praktično zatvoren zbog edema liječenje se provodi sa trakicom namočenom u antibiotik uz primjenu sistemskih antibiotika per os ili parenteralno (injekcije) dok ne dođe do povlačenja otoka. Tada se terapija nastavlja sa kapima (antibiotik-ciprofloxacin+kortikosteroid).

Kod gljivične upale vanjskog uha potrebno je temeljito čišćenje zvukovoda i primjena anti-mikotične otopine (npr.  nistatina, klotrimazola). Može biti potrebno ponavljano čišćenje i liječenje.

Članak sponzorira farmaceutska kuća:

OCIJENITE OVAJ ČLANAK:
Sending
User Review
5 (2 votes)

Adis Šahinović

dr. Adis Šahinović je specijalista otorinolaringologije, zaposlen u Poliklinici Dr.Gežo, Sarajevo.