Ovisnik je osoba koja usvaja ovisničko ponašanje i u tom ponašanju ustraje često se ne obazirući na rizike i opasnosti. Njegova ovisnost razvija se iz ponovljenog uzimanja droge tokom određenog, često dužeg razdoblja, a uzrokuje promjene u mozgu ovisnika. Stanje ovisnosti može ali i ne mora biti praćeno razvojem fizičke ovisnosti o drogi, pri čemu se fizička ovisnost odnosi na stanje povezano s tjelesnim reakcijama na apstinenciju (apstinencija je uzdržavanje ili odricanje od sredstva ovisnosti ili droge). Korisnik droge koji naglo prestane s aktivnim uzimanjem droge može pokazati tjelesne simptome poput povišenog krvnog pritiska i grčeva u području trbuha ili emocionalne simptome poput disforije (suprotno od euforije) i smanjene mogućnosti za doživljavanje ugode. Fizička ovisnost nije nužna da ovisnik nastavi s uzimanjem sredstava ovisnosti jer ovisnost dominira ponašanjem pojedinca, neovisno o tome je li droga stvorila i fizičku ovisnost.
Ovisničko ponašanje
To je ponašanje koje uključuje zloupotrebu sredstava ovisnosti (droga). Ovisničko ponašanje ne vodi nužno u ovisnost, ali je takvo ponašanje rizično za razvoj ovisnosti. Međutim, iako ovisničko ponašanje ne mora završiti ovisnošću (može se svesti samo na eksperimentiranje sredstvima ovisnosti), ovisnost svakako uključuje ovisničko ponašanje osobe koja uzima sredstva ovisnosti (drogu). Važna odrednica ovisničkog ponašanja, posebno u poodmaklom ovisničkom stažu, jest tvrdokornost toga ponašanja i otpornost na promjene. Ovisnici naime usvajaju navike koje uključuju aktivnosti usmjerene pronalaženju i zloupotrebi droge i koje je navike zbog adiktivnosti djelovanja droge koju zloupotrebljavaju vrlo teško, a ponekad i nemoguće mijenjati.
Sredstva ovisnosti ili droge; koji pojam upotrebljavati
Iako postoji i terminološka i smislena distinkcija, ovdje ćemo ipak termine droga i sredstva ovisnosti koristiti kao sinonime. Droge i sredstva ovisnosti nisu međutim istoznačni pojmovi. Ključan je razlog taj što sredstva ovisnosti označavaju sredstva koja razvijaju ovisnost posebno u tjelesnom (fizičkom), ali i u psihičkom smislu, a droge se odnose i na navedena sredstva, ali i na sredstva koja ne razvijaju ovisnost (barem ne u tjelesnom smislu). Zanimljiva je i definicija droga prema kojoj su one „bilo koja tvar koja je namijenjena djelovanju na tijelo, a nije hrana.“ (Vasta, 2005., str. 145); razumijevanje značenja droga u tako širokom kontekstu olakšava nam premostiti terminološke razlike u određivanju temeljnog značenja ovoga pojma. Međutim, nikako nije prihvatljivo za sva sredstva ovisnosti koristiti pojam „opojne droge“, a ovaj se izraz u svakodnevnoj komunikaciji često može čuti kako se koristi kao sinonim za droge općenito. Nisu sve droge opojne, nego mogu imati i drugačije učinke (stimulirajuće, halucinogene i sl.), a njihovo djelovanje ovisi o psihoaktivnoj tvari koju sadrže.
Psihoaktivna tvar (u drogi)
Psihoaktivne tvari u drogama jesu one tvari koje djeluju na centralni nervni sistem i tako mijenjaju psihofizičko funkcionisanje čovjeka; njegove psihičke procese (čula, percepciju, mišljenje, govor, raspoloženje) i njegovo ponašanje.
Dakle, zajednički je to naziv za „sva farmakološka sredstva koja djeluju na doživljavanje i ponašanje“ (Petz, 2005., str. 379) i koja mogu dovesti do oštećenja zdravlja; tjelesnog ili psihičkog.
Djelovanje psihoaktivnih tvari na centralni nervni sistem u biti može biti:
– stimulirajuće (takve tvari nazivamo psihostimulatorima ili psihostimulansima centralnog nervnog sistema, a u tu se grupu ubrajaju amfetamini, metamfetamini, MDMA i sl.)
– deprimirajuće (takve tvari nazivamo psihodepresorima ili depresantima centralnog nervnog sistema, a u tu se grupu ubrajaju opijum, morfij, heroin, metadon i sl.)
– halucinogeno (takve tvari izazivaju halucinacije ili obmane u opažanju, i deluzije ili zamisli i vjerovanja otporna na sve činjenice koje govore protiv njih, a u tu se grupu u prvom redu ubraja LSD, ali čak i kokain i hlapljiva otapala mogu imati halucinogene učinke)
– hipnotičko i sedativno (takve tvari umiruju ili potiču na spavanje, a u tu se grupu ubrajaju hipnotici, barbiturati, sedativi i sl.)
Mnoga sredstva ovisnosti (droge) imaju vrlo različita, ponekad čak i suprotna djelovanja ovisno o količini i učestalosti unosa tvari u organizam, ali ovisno i o individualnoj osjetljivosti i reaktivnosti na pojedino sredstvo odnosno aktivnu tvar u njemu. Najočitiji i većini ljudi najbliži primjer je kofein koji u organizmu ne djeluje jednako u malim odnosno velikom količinama; u malim količinama djeluje stimulativno i otklanja osjećaj umora (pojačava rad srca i ubrzava disanje, ubrzava potrošnju kalorija, pojačava proizvodnju mokraće i želučane kiseline, skraćuje vrijeme reakcije na slušne i vidne podražaje, a to se djelovanje ogleda u poboljšanju raspoloženja, koncentracije i motiviranosti), dok u većim količinama ima suprotno djelovanje (djeluje kao depresor pa se pojavljuju umor i pospanost).
Tolerancija i senzibilizacija
Zbog hemijskih promjena u mozgu ovisnici će reagovati različito na različite doze sredstva koje uzimaju. Razvoj stanja u kojemu je za jednaki efekat prethodnome potrebna veća količina istoga sredstva ili smanjenje efekta ako se uzima ista količina sredstva naziva se tolerancijom. Tolerancija se razvija kod većine ovisnika i na većinu droga. Međutim, umjesto tolerancije može se razviti i senzibilizacija (Jurić, 2004., str. 14), pri čemu korisnik postaje osjetljiviji na pojedino sredstvo bez povećavanja doze (posebno se to događa s kokainom). Pojava tolerancije ili senzibilizacije dijelom ovisi i o rasporedu i dinamici uzimanja, pa se mogu uočiti obrasci prema kojima se može zaključiti da ako se sredstvo ovisnosti uzima u većim vremenskim intervalima, nastaje senzibilizacija, a ako se sredstvo uzima kontinuirano, nastaje tolerancija. Međutim, dvije ili više droga mogu koristiti isti enzimski sistem, „tijelo ih ne može raspoznati i tako se razvije tolerancija unatoč tome što droge korisniku izgledaju drugačije“ (Klarić, 2007., str 33). To nazivamo unakrsna tolerancija. Biološki mehanizmi ovih pojava nisu u potpunosti poznati. Čini se da i učenje ima važnu ulogu u razvoju tolerancije na drogu i pojavu apstinencijskih simptoma. Proučavanja te uloge usmjerena su na tri pojave: zavisnu toleranciju na drogu, uvjetovanu toleranciju na drogu i uvjetovane apstinencijske simptome (Jurić, 2004., str. 14, prema Pinel, 2001.). Autor ih tumači na sljedeći način. Zavisna tolerancija pojavljuje se kao reakcija na one efekte droge koje čovjek stvarno doživljava. Izaziva je doživljaj prekida određenih neuralnih aktivnosti, a ne samo uzimanje sredstva koje izaziva prekid.
Uvjetovana tolerancija na drogu situacijski je uslovljena pojava da su efekti tolerancije najizraženiji kad se droga uzima u situacijama u kojima se i ranije uzimala. Ona je možda najistaknutija pri uzimanju heroina. Potvrđuje ju veća smrtnost nakon uzimanja heroina u novoj okolini nego tamo gdje je obično uziman. Ponekad se pojavljuje i suprotan efekat jer dolazi do situacijski specifične senzibilizacije. Ona je dokazana kod amfetamina. Sposobnost amfetamina da potiče motoričku aktivnost pojačava se kad se amfetamin uzima u istom okruženju u kojemu je bilo i prethodno uzimanje.
Apstinencija i apstinencijska kriza
Ovisnik „navučen“ na pojedinu drogu do droge ne dolazi uvijek jednostavno; ipak su droge ilegalne tvari i ne mogu se legalno nabaviti. Osim toga, mnogi žele prestati s ovisničkim ponašanjem, žele se odviknuti i izliječiti i u jednom trenutku prestaju s uzimanjem droge te započinju apstinenciju. Sve njih čekaju bolna fizička i psihička stanja koja su posljedica nedostatka hemijske tvari koja u organizmu čini drogu. Kod ovih se osoba razvija čitav niz vrlo neugodnih simptoma (psihičkih i tjelesnih), uglavnom više njih, koji se zbog toga što se razvijaju uslijed apstinencije (uzdržavanja) od droge nazivaju apstinencijskim sindromom ili sindromom ustezanja i koji vode u tzv. apstinencijsku krizu ovisnika.
Uvjetovani apstinencijski simptomi izazvani su okolinom povezanom s drogom ili drugim znakovima povezanim s njom. Međutim, u većini slučajeva uvjetovani podražaji izazivaju reakcije upravo slične stvarnim reakcijama na drogu. Neki autori tvrde (Jurić, 2004., str. 15, prema Ramsay i Woods, 1997.) da kad bezuslovni odgovor slabi bezuslovni podražaj, što je obično slučaj, uvjetovanje stvara toleranciju, a kad bezuslovni odgovor pojačava bezuslovni podražaj, uvjetovanje izaziva senzibilizaciju.
Predoziranje
Predoziranjem nazivamo pojavu kada se razvojem tolerancije na sredstvo ovisnosti (drogu) u organizam unosi sve veća količina tvari radi postizanja istoga efekta prethodnome, te kada se unese ona količina tvari koja označava prelazak granice tolerancije organizma na to sredstvo (tvar). Prekomjerna doza ponekad može biti smrtna. Najčešće se predoziraju ovisnici koji ili ne razmišljaju o unosu droge u organizam ili misle da mogu podnijeti više droge nego što im je za željeni efekat potrebno. U opasnosti od predoziranja su i ovisnici koji su apstinirali određeno vrijeme jer im tolerancija u apstinenciji vrlo brzo opada, pa ako uzmu istu količinu droge kao i prije apstinencije, to je za njih previše. Ponekada i razlika u kvaliteti droge može biti uzrokom predoziranja; ako ovisnik uzima drogu slabe čistoće, pa se pojavi čistija droga, uzimanjem iste količine droge on zapravo unosi veću koncentraciju aktivne tvari, pa ako to ne zna, može se predozirati.
Predoziranje se može prepoznati po nesvjestici, izokrenutim očima, vrlo plitkom i rijetkom disanju, dok kod snažnog predoziranja može doći i do potpunog prestanka disanja uz bljedilo kože i konvulzije cijelog tijela.
Zašto netko postane ovisan i faktori koji na to djeluju?
Većina onih koji uzimaju sredstva ovisnosti vrlo brzo izgubi kontrolu nad doživljajem opasnosti i ponašanjem vezanim uz uzimanje tih sredstava u smislu da mogu onda kada to oni žele i prekinuti s uzimanjem.
Iz iskustava vezanih uz rad s osobama koje imaju problem sa sredstvima ovisnosti mogu se ekstrapolirati dvije osnovne kategorije osoba koje su u vezi sa sredstvima ovisnosti, a to su:
1. eksperimentatori i povremeni korisnici droga
2. ovisnici s ovisničkim stažem.
Uz navedene dvije kategorije možemo spomenuti i one koji svojim rizičnim uslovom psihosocijalnog rasta i razvoja i svojim rizičnim ponašanjima predstavljaju rizičnu populaciju i koji su svojim ponašanjem na najboljem putu da postanu ovisnici (ili u najboljem slučaju povremeni konzumenti). Upravo se ovoj kategoriji osoba može najviše pomoći, i to na način da im se osmišljenim savjetodavnim radom pruži podrška u kriznim životnim situacijama razrješenjem kojih će pojedinac afirmirati pozitivno, a ne negativno doživljavanje i ponašanje (koje je uglavnom i “okidač” za početak traženja izlaza tamo gdje ga jedino nema (samo što to oni tada još ne znaju)). Dobra je prognoza u radu s povremenim konzumentima i/ili eksperimentatorima empirijska činjenica da je njima često dovoljan poticaj i pozitivno usmjeravanje kako bi s lošim postupcima prestali ili ih barem reducirali. U situaciji kada i gdje nije uvedena zamjenska terapija, ovisnicima sa stažem najmanja je mogućnost pomoći, no za njih je i predviđena drugačija metodologija stručnoga rada.
Kao nadopuna ove empirijske podjele obrasci su adolescentskog konzumiranja alkohola i raznih doga (prema Lacković-Grgin, 2006., str. 74):
1. Eksperimentalni obrazac koji se svodi na nekoliko puta ponovljeno uzimanje alkohola ili doge, nakon čega se takvo ponašanje napušta. Ovaj se obrazac može prepoznati u navedenoj empirijskoj podjeli.
2. Socijalno-rekreacijski obrazac odnosi se na situacijski uslovljeno konzumiranje pojedinog sredstva, najčešće u skupini vršnjaka i prigodno, te uglavnom ne prerasta okvire samokontroliranog ponašanja. I ovaj je obrazac prepoznatljiv u navedenoj podjeli.
3. Okolinsko-situacijski obrazac odnosi se na situacije koje su nelagodne i u kojima pojedinac u želji da izbjegne nelagodu posegne za ovim sredstvima. Ako uspije u redukciji nelagode, velika je vjerojatnost da će ponoviti to iskustvo i u različitim drugim nelagodnim situacijama te tako generalizirati ponašanje koje može prerasti u naviku.
4. Droga (ili alkohol) postaje dijelom svakodnevnog života kada se ne može napustiti prethodni obrazac pa ako se takvo ponašanje ne prekine, dovodi do posljednjeg obrasca (koji slijedi).
5. Kompulzivna (zlo)upotreba droge (ili alkohola) znači često i intenzivno konzumiranje bez kontrole, što dovodi do razvoja ovisnosti.
Presudno je važno znati zašto (najčešće mladi) ljudi započinju s rizičnim i potencijalno ovisničkim ili ovisničkim ponašanjem. U etiološkom smislu za odgovor na ovo pitanje ključne su nam izjave ispitanika do kojih dolazimo nakon njihova introspektivnog uvida. Metodologija ispitivanja povoda za početak uzimanja sredstava ovisnosti obično je takva da se ispitanicima ponudi popis mogućih povoda za početkom uzimanja sredstava ovisnosti (to su obično prije utvrđeni i najčešći povodi kao uticaj vršnjaka ili partnera, psihološki razlozi, dosada, želja za samopotvrđivanjem, problemi u porodici, neznanje o mogućim štetnim posljedicama, problemi u školi i drugi neidentificirani odnosno nepoznati razlozi ili povodi), a njihov je zadatak da introspekcijom procijene koji su od navedenih uzročnika dominantni te u tom smislu rangiraju uzročnika prema značajnosti koju im oni lično pridaju.
Članak sponzoriše: