Heroinska ovisnost je kompleksan i izazovan javnozdravstveni problem koji utječe na pojedince, porodice i zajednice širom svijeta. Ovaj članak razmatra uzroke, posljedice i opcije liječenja za heroinsku ovisnost. Heroinska ovisnost je često posljedica dugotrajne upotrebe opioida, a može dovesti do značajnih fizičkih, mentalnih i socijalnih posljedica. Liječenje ovisnosti o heroinu može uključivati farmakološku terapiju, psihološku podršku i rehabilitaciju, kao i pomoć i podršku za oporavak i prevenciju povratka u ovisnost. Važno je prepoznati znakove i simptome heroinske ovisnosti te potražiti stručnu pomoć kako bi se pomoglo onima koji pate od ove bolesti.
Ovisnost o drogama je kronična recidivirajuća progresivna bolest i zbog posljedica koje ostavlja u zajednici, ozbiljan je javnozdravstveni problem. Posljedice bolesti ovisnosti odražavaju se na ovisniku, njegovoj obitelji, ali i na zdravoj populaciji s obzirom na život ovisnika koji često uključuje kriminal, prostituciju, preprodaju droga, širenje zaraznih bolesti i slično. Ovisnost se odnosi na stil života koji u sebi sadrži samu fizičku i psihološku ovisnost, ali pretežno ističe stalnu kompulzivnu uporabu i dominantnu okupiranost drogom.
Na sam pojam droge netko postaje znatiželjan, netko tužan, neki osjećaju nemoć, neki čak i ljutnju, mnogi strah. Zasigurno rijetko izaziva ravnodušnost i budi raznovrsne osjećaje, a koje svatko od nas doživljava različito.
Problem zlouporabe droge, njezin negativni utjecaj na društvo i svakako na pojedinca, osobito ako se radi o mladom čovjeku, problem je s kojim su se susrela i susreću se sva društva i sve civilizacije. Ono što nas treba brinuti eskalacija je uporabe droge čemu smo svjedoci. Droga je postala sveprisutni problem, a njezine žrtve nisu više negdje drugdje nego upravo tu, među nama. Ono najgore u svemu je činjenica da se granica dobi osoba, koje se susreću s drogom stalno spušta i sada je već došla na razinu mlađe tinejdžerske dobi, kraj osnovnoškolskog školovanja. Susret s drogom nužno ne znači i ovisnost, ali neznanje i needuciranost svakako znače izloženost velikom riziku. Malobrojna društva i malobrojni narodi s depopulacijskom realnošću treba biti jasno da je svako dijete naše dijete i za njega, za njegov život, treba se bezrezervno boriti. Najveće sredstvo u toj borbi, često neravnopravnoj, bit će naše znanje koje će nam dati sigurnost i omogućiti nam dugoročno učinkovito djelovanje – prevenciju.
Heroin
Heroin i opijati potječu od vrste maka. Opijum je ljepljiva katranasta supstanca koja se stvara u sjemenom omotaču čahure. Postoji dokaz da su ljudi počeli pušiti opijum prije oko tri tisuće godina, u područjima Azije, Egipta i Europe. U srednjem vijeku u Europi je popularnost stekao preparat opijuma nazvan laudanum. Psihoaktivna supstanca morfij izolirana je iz baze opijuma 1805. Iz morfija je pročišćen polusintetički heroin. Opijati se koriste u različite medicinske svrhe, a mnogi, već godinama, kao sredstva protiv bolova (analgetici). Danas postoje desetci vrsta opijata. Opijati se dijele na tri osnovne vrste: u prirodnom obliku (opijum, morfij, kodein i tebain), polusintetički (heroin, hidromorfon, oksikodon, hidrokodon i buprenorfin), te sintetički (meperidin, metadon, dekstropropoksifen fentanil i pentazocin). Opijum se pravi od guste, ljepilu nalik tekućine koja se iscijedi iz čahure maka. On je i aktivni sastojak u različitim vrstama lijekova za liječenje proljeva, a i sastavni je dio nekoliko lijekova protiv bolova. Opijum – sirovi opijum se dobiva od sušenog mliječnog soka maka. Može se jesti ili pušiti. Sadržava određeni broj alkaloida, prirodnih materija kao što su morfij ili kodein. Morfij ima veliku ulogu u medicini, ali se također može koristiti kao droga. Morfij – ovaj psihoaktivni alkaloid javlja se u opijumu u koncentracijama koje se kreću od 0,7 do 2,5 posto. U usporedbi s morfijem manje umiruje, manje deprimira disanje i blaži je analgetik. Prepisuje ga se protiv umjerenih bolova ili kao učinkovit lijek protiv kašlja. Kodein je najraširenije korišten opijat u prirodnom obliku koji se koristi u svjetskoj medicini (sirupi protiv suhog kašlja – antitusici).
Heroin – ovu je drogu prvi put iz morfija 1895. sintetizirala njemačka tvrtka Bayer. Dobila je naziv prema njemačkom „heroisch“, što pridjevski znači junački, moćni. Taj polusintetički proizvod ulazi u mozak brže od morfija zato što je kemijski brže topiv u mastima. U mozgu se pretvara u morfij. Heroin se najčešće može dobiti u obliku praška. Boja mu varira od čisto bijele do tamno smeđe. Prodavatelji ga rasparčavaju („pakiraju“) u vrećice. Heroin ima slična svojstva kao i morfij, samo što ima jače i brže djelovanje. Kao droga se upotrebljava u više različitih varijanti: u obliku sitnog bijelog praha ili u obliku grubljeg praha koji se može pušiti. Pušenje heroina posljednjih godina postaje je često među ovisnicima Europe i Sjeverne Amerike. Karakteristika opijata je da brzo izazivaju ovisnost te se doze moraju stalno povećavati kako bi se postigao početni stupanj zanosa i užitka.
Heroin je teška droga čija je proizvodnja i uporaba zabranjena u većini država diljem svijeta. Unatoč tome, heroin je jedan od najčešćih rekreacijskih opijata i najjači ulično dostupan narkotik. Ovisnost o heroinu je stalno u porastu zato što heroin ima velik potencijal za razvoj ovisnosti koja se može razviti za nekoliko tjedana svakodnevnog uzimanja ovog opijata. Heroin djeluje jako brzo, a može se konzumirati ušmrkavanjem (preko sluznice nosa), pušenjem (zagrijavanjem i udisanjem njegove pare) ili injekcijom (intravenski). Ako se konzumira ušmrkavanjem, treba mu 5 – 8 minuta kako bi djelovao, a intravenski djeluje gotovo trenutačno. Djelovanje traje obično 3 – 5 sati. Ovisnici o heroinu pokazuju brojne promjene u ponašanju i svakodnevnim aktivnostima, a liječenje heroinskih ovisnika je dugotrajan terapijski proces i važna strateška aktivnost u programima suzbijanja zlouporabe droga. Nažalost, mnogi ovisnici imaju osjećaj koji ih često zavarava, a to je da im uzimanje heroina olakšava podnošenje teških životnih okolnosti. Jako je teško shvatiti kakav je osjećaj na heroinu. Međutim, razne ispovijesti ovisnika o heroinu opisuju takvo stanje kao privremeni bijeg od svega. No, taj bijeg je kratkotrajan i ima kobne posljedice. Nedugo nakon konzumiranja heroina, ovisnici osjećaju euforiju, opuštenost i toplinu, te potpuno zaboravljaju na svoje trenutno stanje. Isto tako, zaboravljaju sve brige, probleme, boli i napetosti koje su osjećali, a pritom se javlja sigurnost i ljubav prema sebi. Ubrzo nakon prolaska euforije, javlja se osjećaj zadovoljstva i smirenosti.
Kad jedan ovisnik uzme heroin, na njemu se primjećuju ovi znakovi: zjenice su jako sužene, oči poluzatvorene, opušten je, slini, glava mu pada (kljuca), češkanje po glavi, sve mu je lijepo, nalazi se u svom takozvanom “blaženom svijetu” u kojem preovladava osjećaj bezbrižnosti. No, to “blaženo” stanje jako brzo popušta, i u njemu se ponovno javlja žudnja za novom dozom heroina, želi se vratiti u ponovno stanje “blaženstva”, tako da postaje sve veća žrtva heroina.
Utjecaj heroina na živčani sustav
Heroin je najjači narkotik, stoga je njegovo djelovanje snažno i široko. Djeluje na cijeli živčani sustav osobe tako što: usporava rad srca, usporava disanje, snižava krvni tlak, snižava tjelesnu temperaturu, uzorkuje širenje krvnih žila, smanjuje aktivnost crijeva, uzrokuje zatvor. Ako se heroin uzima u kombinaciji s alkoholom ili tabletama za smirenje, može doći do ozbiljnog usporavanja disanja i otkucaja srca, te rezultirati nesvjesticom i smrti.
Heroinska ovisnost – simptomi
Obzirom da je heroinska ovisnost praćena teškim poremećajem ponašanja i socijalnog funkcioniranja, ovisnici su nerijetko u društvenoj izolaciji koja predstavlja vrlo težak problem zato što malo tko u njihovoj blizini može reagirati na moguće simptome njihove ovisnosti kao što su: mučnina i povraćanje (posebno kod prvih uzimanja), promjene u ponašanju, česta pospanost, nezainteresiranost za okolinu, tjelesno slabljenje.
Fizička ovisnost podrazumijeva otežano funkcioniranje organizma nakon prestanka unošenja heroina, a karakterizirana je pojavom apstinencijske krize. Psihičku ovisnost je puno teže nadvladati upravo zato što je karakterizirana jakom željom za uzimanje droge. Naime, tu želju je nemoguće kontrolirati, a ovisnici često čine sve samo kako bi je ispunili.
Najčešći simptomi fizičke i psihičke ovisnosti o heroinu su:
- Fizička ovisnost: širenje zjenica, nemir, proljev, problemi sa snom, bolovi u mišićima i kostima, mučnina i povraćanje, vrućica
- Psihička ovisnost: negiranje problema, izmijenjeno shvaćanje realnosti, nemogućnost racionalnog razmišljanja, nekontrolirana želja za drogom, nervoza, razdražljivost, napetost.
Heroinska kriza – simptomi
S obzirom na to da su ovisnici o heroinu često dovoljni sami sebi, nezainteresirani za svoje bližnje i socijalno izolirani, jako je teško objasniti kako prepoznati ovisnika o heroinu. Međutim, sigurno je da će se njihova ovisnost s vremenom pogoršavati i sve više utjecati na svakodnevne aktivnosti. S vremenom će se također razviti i apstinencijski sindrom, odnosno apstinencijska kriza. Simptomi krize se mogu pojaviti već 4 sata nakon prestanka uzimanja droge, a prvenstveno kreću pojavom teškog anksioznog i napetog stanja kojeg karakterizira neizmjerna potreba za drogom. Uz to se javlja još i ubrzano disanje tijekom mirovanja, pretjerano znojenje, curenje iz nosa, širenje zjenica, drhtanje i grčenje mišića, bolovi u kostima, izmjena valova vrućine i hladnoće, zujanje u ušima, mučnina i povraćanje, gubljenje snage i malaksalost, nedostatak apetita i sna.
U stanjima apstinencijske krize obično leže na podu ili krevetu bez ikakve akcije. U tom stanju gube veliku količinu tekućine iz tijela te dolazi do poremećaja elektrolita i dehidracije, poremećaja rada srca i svih vitalnih organa. Ovisnici o heroinu su izrazito mršavi i apatični.
Nakon dužeg uzimanja heroina, javlja se tolerancija što znači da su potrebne sve veće količine droge kako bi se postigao prvobitni osjećaj euforije, odnosno kako bi se izbjegli simptomi apstinencijske krize. Upravo to stvara ovisnost, zato što osobe uzimaju heroin samo zbog izbjegavanja fizičkih i psihičkih simptoma apstinencije koja smanjuje razinu tolerancije.
Dugotrajne posljedice konzumiranja
Zloupotreba heroina povezana je sa dugotrajnim zdravstvenim posljedicama kao što su:
- Povećan rizik od zaraznih bolesti, uključujući HIV/AIDS i hepatitis
- Česte infekcije kože i potkožnog tkiva te tromboembolije ekstremiteta
- Dugotrajne probleme sa mentalnim zdravljem kao što su depresija i promjene u ponašanju.
- Problemi sa reproduktivnim organima kao što su seksualna disfunkcija i izostanak menstrualnih ciklusa.
- Oštećen nosni septum zbog šmrkanja heroina
- Žene koje koriste heroin u trudnoći, stavljaju i sebe i dijete u rizik od pobačaja, male kilaže djeteta, poteškoća u rastu i razvoju te neonatalni apstinencijski sindrom (NAS), koji uključuje da je dijete od rođenja ovisno o supstanci i da proživljava apstinencijske krize.
Predoziranje
Najozbiljniji učinak heroina jeste rizik od predoziranja prvenstveno zbog varijabilnosti u čistoći tvari kupljene u uličnoj ilegalnoj prodaji, kao i nedostatku informacija u vezi onoga što se miješa u drogu, te doziranje koje je teško izmjeriti. Efekti predoziranja uključuju: opasno usporenu brzinu disanja, usporene otkucaje srca, gubitak svijesti, trajno oštećenje mozga, komu i nerijetko smrt. Lijek nalokson kao intravenski pripravak ili aerosolno nazalni pripravak je dozvoljen za upotrebu kako bi spriječila smrt kod predoziranja.
Bez obzira, neki aspekti liječenja ovisnosti o heroinu su dosljedni i to:
- Bihevioralna terapija – se primjenjuje u izvanbolničkom, bolničkom i rezidencijalnom okruženju, gdje bihevioralna terapija radi na osvještavanju obrazaca, te kako pronaći način i mijenjati ih prema zdravijim alternativama.
- Upravljanje terapijom uz pomoć lijekova – metadon, buprenorfin, nalokson i drugi lijekovi koji se koriste u različitim fazama za pomoć u oporavku od heroina. Neki utječu na aktiviranje istih opoidnih receptora, kao i heroin, a drugi blokiraju receptore, tako da se učinci heroina ne osjete.
Napuštanje života s drogom
Zbog velike psihičke i fizičke ovisnosti o heroinu, proces oporavka zahtjeva stručnu pomoć kako bi se prevladao utjecaj droge. Prvi izazov kod oporavka od heroina jesu apstinencijski simptomi koji počinju kada supstanca više nije prisutna u tijelu ovisnika.
Simptomi apstinencije od heroina uključuju: agitaciju i napete živce, rasprostranjenu bol u kostima i mišićima, poteškoće sa spavanjem, mučninu, proljev, povraćanje, osjećaje hladnoće, jaku želju za uzimanjem više tvari, nekontrolisano trzanje.
Prestajanje uzimanja heroina obično nije smrtonosno, ali može biti opasno i vrlo neugodno i bolno (to se u uličnom žargonu naziva „skidanje na suho“). Strah od apstinencijske krize i svih popratnih fizičkih i psihičkih simptoma koje prate tu krizu vraća ovisnike na ponovno korištenje kako bi izbjegli te simptome. U ovome slučaju, kontrolirana i planirana detoksikacija je potrebna radi stabilizacije korištenja heroina u ranoj fazi oporavka. Tijekom detoksikacije, stručno medicinsko osoblje prati simptome pod utjecajem lijekova.
Ovisno od procjene, ovisnik se može uputiti i na programe supstitucijske terapije, koje prati i psiho-socijalni tretman. Za vrijeme supstitucijske terapije koja omogućava stabilizaciju ovisnosti, mnogi pacijenti su izloženi riziku od uzimanja drugih droga i alkohola što može voditi ka fatalnim posljedicama. Samo pravilna provedba supstitucijske terapije može doprinijeti boljem stanju ovisnika i napretku u procesu oporavka obvezno uz podršku obitelji ili bliske osobe koja nije ovisnik.
Liječenje heroinskih ovisnika je dugotrajan (pa i doživotan) proces, s nepredvidivom dinamikom i konačnim ishodom, a provode ga specijalizirani medicinski stručnjaci. Osnovni elementi terapijskog postupka liječenja su kombinacija jednog ili vie elemenata kao to su farmakoterapija, psihoterapija, preodgoj, pomoć u traženju smisla života, socijalna rehabilitacija i reintegracija, kontrole urina radi provjere apstinencije, paralelno liječenje komorbidnih psihičkih poremećaja i somatskih bolesti, uključivanje obitelji u liječenje, psihoedukacija.
Mnogo ljudi prelazi sa detoksikacije ili programa supstitucijske terapije u rehabilitacijske programe na kontinuirano liječenje, tj. održavanje. Rezidencijalni rehabilitacijski centri ili terapijske zajednice sprovode programe koji su bazirani na potrebama pojedinaca kroz oporavak. To omogućava da se vanjske smetnje eliminiraju i oporavak od ovisnosti bude primarni fokus. Terapijske zajednice zahtijevaju od ovisnika življenje u njihovim prostorijama za vrijeme trajanja liječenja, ovisno od programa. Tijekom svog boravka, dani će u potpunosti biti fokusirani na oporavak. Tipičan dan može uključivati skupnu terapiju, individualnu terapiju, rekreacijske aktivnosti dizajnirane da pomognu naučiti kako funkcionirati bez droge, edukativne skupine vezane za ovisnost, treninge za stjecanje praktičnih vještina, tehnike za prevenciju recidiva, te određene vjerske službe.
Sljedeći korak unutar procesa oporavka bi bio da pacijenti ulaze u fazu resocijalizacije. Neki pacijenti se vraćaju svojim domovima, neki odlaze u nove sredine ili odlaze živjeti u prelazne ustanove gdje uče o reintegraciji u društvo. Povratak u staru sredinu i među staro društvo povećava rizik recidiva.
Izvanbolničko savjetovanje za mentalno zdravlje, drogu i alkohol, te savjetodavne skupine podrške unutar organizacija civilnog društva mogu jako puno pomoći tijekom resocijalizacije, te se njihov potencijal treba iskoristiti za održavanje apstinencije od psihoaktivne tvari i ponovnu reintegraciju u okolinu. Redovno sudjelovanje na zajedničkim sastancima pomaže u osnaživanju, kako bi pojedinci održali apstinenciju i imali podršku u resocijalizaciji u društvo.
Članak sponzorira farmaceutska kuća:
Reference:
1. J. Dorsman: Kako se zauvijek riješiti droge, Copyright za hrvatsko izdanje V.B.Z. d.o.o., Zagreb, 2002
2. S. Radović, Š. Vodopija, M. Žagar: Prevencija i zaštita od droge, Naklada Žagar, biblioteka: Educo, Rijeka, 2004
3. B. Sedić: Zdravstvena njega psihijatrijskih bolesnika, Zdravstveno veleučilište, Zagreb, 2007.
4. B. Klapež: Živjeti bez droge, primjena teorije izbora i realitetne terapije u radu s ovisnicima, Allinea, Komunikologija kolo 4, knjiga 29, Zagreb,2004.
5. J.Jaffe, R. Petertson, R. Hodgson: Ovisnosti, Globus, Zagreb, 1986.
6. B. Sedić, Zdravstvena njega psihijatrijskih bolesnika, Zdravstveno Veleučilište, Zagreb, 2007.
7. M. Topljek, Prevencija zlouporabe opojnih droga kod adolescenata, Sveučilište Sjever, Varaždin, 2016.
8. Barnea, Z., Teichman, M., Rahav, G. (1992). Personality, cognitive, and interpersonal factors in adolescent substance use: A longitudinal test of an integrative model. Journal of Youth and Adolescence, 21 (2), 187-201.
9. Chassin, L., Ritter, J., Trim, R.S., King, K.M. (2003). Adolescent Substance Use Disorders. U: Mash, E.J., Barkley, R.A. (ur.), Child Psychopathology (pp. 199-230). New York, NY, US: Guilford Press
10. Stone, A.L., Becker, L.G., Huber, A.M., Catalano, R.F. (2012). Review of risk and protective factors of substance use and problem use in emerging adulthood. Addictive behaviors, 37 (7), 747-775. doi: 10.1016/j.addbeh.2012.02.014
