Celijakija ili glutenska enteropatija je jedna od najčešćih hroničnih bolesti probavnog sistema koju karakteriše nepodnošljivost glutena unešenog hranom. Osobe sa celijakijom ne tolerišu gluten, zajednički protein nađen u žitaricama pšenice, raži i ječma. Gluten, sastavljen iz dvije proteinske frakcije glutamina i prolina, sastavni je dio endosperme zrna žitarica, a uloga mu je u snabdijevanju zrna dušikom za vrijeme klijanja, te daje boju i kakvoću brašnu.
Zašto nastaje celijakija?
Bolest nastaje kao posljedica poremećenog imunološkog odgovora koji se javlja u osoba koje imaju genetsku predispoziciju osjetljivosti na unos glutena. Unošenje glutena u probavnu cijev oboljelih izaziva oštećenje, upalu i atrofiju crijevne sluznice tankog crijeva koja zbog toga ne može normalno apsorbirati hranjive tvari, vitamine i minerale. Ukoliko se ne liječi celijakija može dovesti do vrlo ozbiljnih kompli- kacija od kojih su najteže maligne bolesti. Zato je stopa smrtnosti u pacijenata oboljelih od celijakije je 1,9 do 3,8 puta veća od stope mortaliteta u općoj populaciji.
Koliko je česta celijakija?
Istorijski posmatrano, celijakija je, od vremena starih Grka do uvođenja specifičnih seroloških testova, smatrana rijetkom bolešću koja se isključivo javlja u Evropljana, u osoba sa svijetlom kosom i plavim očima, kao tipičnom fenotipskom karakteristikom za celijakiju. Najnoviji podaci govore da od celijakije boluje preko 3 miliona ljudi u Evropi, i da se prosječna stopa incidence celijakije kreće 1% do 2% u općoj populaciji. Na jednog dijagnostikovanog pacijenta najmanje je pet do sedam nedijagnostikovanih osoba koje imaju asimptomatski ili tihi oblik celijakije.
Dobar primjer za objašnjenje epidemioloških razmjera ove bolesti, prije 10 godina, uvela je profesorica Anne Ferguson predstavljajući model „vrha ledenog brijega” gdje po tom modelu samo mali broj pacijenata ima kli- nički manifestnu bolest, dok je ve- ćina bolesnika bez tegoba, te ostaju nedijagnostikovani. Iako većina studija govori o odnosu između žena i muškaraca od 2:1 do 3:1 u odrasloj populaciji, najnovija istraživanja pokazuju podjednaku zastupljenost između muške i ženske djece.
Zvanični podaci o incidenci celijakije u Bosni i Hercegovini za sada nisu poznati, ali je zabilježena ukupna prosječna stopa incidence celijakije na području Tuzlanskog Kantona za periodu 1995. do 2007. godina za oba spola od 0,05/1000 (za dječake je iznosila 0,03/1000, a za djevojčice 0,07/1000) živorođene djece.
Koji su simptomi celijakije?
U odnosu na dob, kliničke manifestacije celijakije u djece se veoma razlikuju. Tako će se u dojenčadi i male djece manifestirati klasični simptomi celijakije, dok će kod veće djece i adolescenata ekstraintestinalne manifestacije biti dominatne ili će simptomi potpuno izostati. Klinička slika celijakije se najčešće ispoljava proljevom, gubitkom u tjelesnoj masi, uvećanjem stomaka i povraćanjem, te simptomima nastalim kao posljedica poremećene resorpcije hranljivih sastojaka (tipična ili klasična forma). Najčešće se javlja u dojenčadi između 7. i 24. mjeseca života, tj. par mjeseci nakon uvođenja brašnaste hrane u ishranu djeteta.
Atipična forma bolesti javlja se u vrlo ranom dojenačkom periodu ili poslije 2. godine života. Većina bolesnika uopće nema tegoba probavnog sistema. Bolest se manifestira simptomimaizvan probavnog sistema kao što su tvrdokorne anemije i pored primjene preparata željeza, aftozne promjene na sluznici usta i jezika, oštećenje zubne gleđi, kožni osipi, razni oblici epilepsija, osteoporoza, amenoreja, sterilitet, psihički poremećaji i sl.
Dermatitis herpetiformis može biti jedini simptom celijakije. Osip jako svrbi i peče i najčešće se simetrično nalazi na laktovima, koljenima i zadnjoj strani natkoljenica.
Može se takođe pojaviti i gornjoj strani leđa, vratu, vlasištu i uz liniju vlasišta. Počinje sa pojavom sitnih malih mjehurića koji pucaju ostavljajući male crvene erozije.
Asimptomatska (tiha, skrivena) celijakija nalazi se u osoba na normalnoj prehrani sa odsutnim simptomima kod kojih su serološki testovi na celijakiju pozitivni, a nalaz biopsije sluznice tankog crijeva odgovara onome kod celijakije. Ovaj oblik celijakije najčešće se dijagnostikuje u sklopu grupe koja ima povećan rizik za razvoj celijakije, kao što su prvi srodnici (otac, majka, braća i sestre), pacijenti sa inzulin ovisnim diabetesom (DMT1), auto- imunim bolestima štitne žlijezde, Down sindromom.
Latentna (potencijalna) celijakija je stanje u osoba na normalnoj prehrani sa glutenom kod kojih će se celijakija razviti u budućnosti. Serološki testovi i nalaz HLA-sistema su pozitivni, a arhitektura sluznice tankog crijeva je normalna.
Dijagnoza celijakije zasniva se na sljedećim kriterijima:
1.karakteristični simptomi za celijakiju,
2. pozitivan nalaz seroloških testova na celijakiju (antiglijadinska IgA, IgG, antitijela na tkivnu transglutaminazu ili antiendomizijalna antitijela),
3. biopsija sluznice tankog crijeva,
4. nestanak simptoma bolesti kao i pad titra antitijela na celijakiju nakon stavljanja na bezglutensku dijetu,
5. HLA tipizacija.
Celijakija nije zarazna bolest, prema najnovijim istraživanjima ona spada u nasljedne ili genetski uslovljene bolesti. Glijadin pogađa genetski predisponirane osobe, nosioce markera HLA klase II – predominantno HLA-DQ2 (90%) i HLA-DQ8 (5%-10%). Ovi genetski markeri su potrebni, ali nisu dovoljni za pojavu celijakije. Celijakija zato ima veoma važnu kliničku i na- učnu važnost jer predstavlja model bolesti u kome se okolina, genetski i imunološki faktori međusobno isprepliću. Udruženost celijakije među prvim srodnicima osoba oboljelih od celijakije se kreće između 10% do 12% što znači da na 100 oboljelih od celijakije najmanje 10 prvih srodnika ima asimptomatski oblik celijakije.
Kako se dijagnosticira celijakija?
Kada ljekar posumnja na celijakiju, pacijent se podvrgava hematološkim i biohemijskim analizama, skupa sa određivanjem seroloških markera. U slučaju da su rezultati navedenih pretraga pozitivni, potrebno je uraditi biopsiju tankog crijeva. Međutim, nju treba uraditi i u slučaju negativnih nalaza, kada postoji velika klinička sumnja na celijakiju. Specifičan nalaz biopsije tankog crijeva za celijakiju zasniva se na „Marsh klasifikaciji“. U slučaju stanja teške celijačne krize i životne ugroženosti, pacijent se može staviti na bezglutensku dijetu dvije do tri sedmice prije planirane biopsije sluznice tankog crijeva.
Jedina pretraga kojom se sa sigurnošću može postaviti dijagnoza celijakije je biopsija sluznice tankog crijeva s patohistološkom analizom. Biopsijom sluznice tankog crijeva i patohistološkom analizom dokazuje se različit stepen oštećenja sluznice do potpune atrofija kao najtežeg stepena neliječene celijakije.
Šta su antitijela na celijekiju?
U vrijeme utvrđivanja dijagnoze, antiglijadinska antitijela IgA (AGA IgA) i antiglijadinska antitijela IgG (AGA IgG) prisutna su u većine bolesnika sa celijakijom. AGA IgG su osjetljivija od AGA IgA, ali se nalaze u oko 25% bolesnika sa drugim probavnim smetnjama, pa i u zdrave djece, zbog čega je broj lažno pozitivnih nalaza vrlo visok.
Proizvodi koji na sebi sadrže znak prekriženog klasa pšenice su proizvodi za koje proizvođač deklaracijom garantuje da u sebi ne sadrže gluten.
AGA IgA su manje senzitivna, ali značajno specifičnija u odnosu na AGA IgG. Ova antitijela su pozitivna u akutnoj fazi bolesti i normaliziraju se nakon uvo-đenja bezglutenske dijete narednih 3 do 6mj, a ponovnim uvođenjem glutena u ishranu javljaju se nakon 1 do 3 mjeseca. Antiendomizijalna antitijela su usmjerena protiv određenih struktura glatke muskulature crijeva, te stepen oštećenja sluznice je direktno povezan sa tirom antiti- jela kao i prezentacijom simptoma. Prisustvo endomizijalnih antitijela (EMA IgA) je 100% specifično za dijagnozu celijakije.
Liječenje celijakije
Namirnice koje su zabranjene za oboljele od celijakije:
• PŠENICA, RAŽ, JEČAM i sve njihove prerađevine kao i proizvodi koji sadrže ove žitarice u tragu
• pšenične klice, mekinje, krupica od nezrelog žita
• sladno pivo, bijela kafa, viski
• kupovni kruh od kukuruznog brašna (uvijek sadrži bijelo brašno)
• gotove juhe, gotova hrana, sosovi, instant krompir
• suhe smokve – bijeli prah na njima često je brašno
• suhomesnati proizvodi poput salama, kobasica, hrenovki, pašteta – pretežno sadrže brašno
Hrana treba biti bogata bjelančevinama, mineralima i vitaminima. Posebnu pozornost treba obratiti davanju preparata željeza, a u izrazito teškim slučajevima, u kojima je patološkim procesima zahvaćen i distalni dio tankog crijeva, treba davati i B12 vitamin, a ponekad i vitamine A i D. U bolesnika sa teškim oštećenjem tankog crijeva, koja su praćena funkcionalnim oštećenjem preporučljiva je dijeta bez laktoze (mliječnog šećera). U nekim slučajevima, preporučuje se i dijeta bez proteina kravljeg mlijeka. Iako je gluten prisutan i u zobi, većina studija potvrđuje da je gluten u ovoj žitarici siguran za ishranu oboljelih od celijakije. I pored toga, upo- treba zobi nije preporučiva u djece oboljele od celijakije zbog moguće kontaminacije zobi ostalim žitaricama bogatim glutenom u toku žetve, prerade i silaže.
Jedini lijek za celijakiju je stroga i striktna bezglutenska dijeta. To znači da bolesnicima doživotno nije dopušteno da uzimaju hranu u kojoj se nalaze pšenica, raž, ječam i zob. Kodeks standardne prehrane definiše ishranu „bez glutena“, kada ukupan sadržaj azota u glutenu suhog zrna žitarice ne iznosi više od 0,05 g/100 g žitarica. U većini zemalja pacijentima se savjetuje da prate upute Svjetske zdravstvene organizacije koja dopušta do 0,3% glu- tena na 100 mg proteina u prehrani. Sigurna količina glutena koja neće izazvati oštećenja sluznice tankog crijeva iznosi do 50 mg glutena na dan i pored kontinuiranog dnevnog unosa.
