Antibiotska era započela je ranih 1940-ih godina kliničkom primjenom penicilina. Naknadno otkriće, razvoj i klinička upotreba drugih antibiotika rezultirali su efikasnom terapijom protiv bakterijskih patogena. Ti su lijekovi bili toliko efikasni da su mnogi stručnjaci smatrali da su bakterijske zarazne bolesti pod potpunom terapijskom kontrolom. Međutim, zdravstvena zajednica je grubo podcijenila genetsku prilagodljivost ovih organizama, njihovu sposobnost mutacije kojom razvijaju otpornost na antibiotike. Zarazne bolesti sada su glavni uzrok smrti u svijetu.
Uzrok ponovne pojave bakterija kao prijetnje ljudskom zdravlju i životu je zloupotreba “čudotvornih lijekova”, odnosno antibiotika. Nesavjesna upotreba antibiotika podstiče bakterijsku rezistenciju i prijeti eliminacijom antibiotika kao efikasnih lijekova za humanu terapijsku upotrebu. Bakterije koje uzrokuju bolesti i koje sada postaju ozbiljna prijetnja javnom zdravlju nisu ni čudne ni egzotične, već šokantno poznate. Uobičajne bakterijske infekcije postaju globalna prijetnja. Zarazni agensi su iste bakterije identificirane prije mnogo decenija. Jedina je razlika u tome što ove i druge mikroorganizme više ne ubijaju „čudotvorni lijekovi“ koji su ih držali na oku posljednjih šest decenija. Otpornost na antibiotike stvorila je potencijalne ubojice od bakterija koje su prije predstavljale malu prijetnju čovječanstvu. Neselektivna i nepromišljena upotreba antibiotika,kao i mehanizmi samoodbrane bakterija doveli su do krize u kojoj ljudsku dominaciju na planeti ugrožavaju pojedinačne, elementarne ćelije mikrobnog svijeta. Sve je više antibiotika koji su nepotrebno propisani ili propisani u malim dozama, kao i samoincijativna upotreba antibiotika od strane pacijenata bez nadzora ljekara. Ova bezobzirna praksa rezultirala je povećanim otporom mikroorganizama prema ovim lijekovima, čineći ih beskorisnim u slučaju infekcije.
Rastuća prijetnja antimikrobne rezistencije je potaknuta složenim biološkim, bihevioralnim i društvenim faktorima. U februaru 2017. godine Svjetska zdravstvena organizacija (SZO/WHO) objavila je svoj prvi spisak od 14 patogena otpornih na antibiotike za koje su hitno potrebni novi antimikrobni agensi. To je alarmantna činjenica koja plaši ljekare za budućnost propisivanja antibiotika i liječenja bakterijskih infekcija. Problem je pogoršan smanjenjem farmaceutskih ulaganja u istraživanja za nove antimikrobne lijekove. Stoga postoji hitna potreba da se preduzmu mjere kako bi se izbjegao povratak u pre-antibiotsku eru.
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, hiljade smrtnih slučajeva uzrokovanih mikroorganizmima kao što su Salmonella spp., Escherichia coli, Staphylococcus aureus ili Mycobacteria tuberculosis posljedica su neuspjeha u terapiji uzrokovanog rezistencijom na hemoterapeutske agense. Antibiotska rezistencija postaje široko rasprostranjena. Prema podacima iz 2014.-te godine, SZO tvrdi da približno 50% testiranih infekcija Escherichiae coli, Klebsiella-e pneumonia-e, i Staphylococcus aureus-a pokazuju rezistenciju na antibiotike koji se inače koriste za liječenje istih. Samo u Sjedinjenim Američkim Državama više od 2 miliona ljudi godišnje boluje od infekcija koje su otporne na antibiotike. Najmanje 23.000 letalnih slučajeva godišnje rezultat je antibiotske rezistencije u SAD-u. Najveći broj slučajeva je povezan sa meticilin rezistentnim Staphylococcus aureus-om (MRSA). MRSA infekcije zahtijevaju produženi režim liječenja, koji često zahtijeva hospitalizaciju pacijenta.
Razumijevanje mehanizama nastanka rezistencije od strane različitih sojeva bakterija je stoga neophodno za sprječavanje i prevladavanje rezistencije. Međutim, vrlo je teško ekstrapolirati iz in vitro studija, gdje je broj varijabli daleko manji i pod stalnom kontrolom, u poređenju s onim što se događa in vivo. In vivo, izabrani lijek, njegova efektivna doza i imunološki sistem pacijenta čine varijable koje se značajno razlikuju od pacijenta do pacijenta. Dijagnoza infekcije kod kritično bolesnih pacijenata je važna jer rano propisana antimikrobna terapija poboljšava ishode. Tačan antibiogram daje najbolje ishode jer pokazuje osjetljivost mikroorganizma na testirane antibiotike.
Da bismo bolje shvatili bakterijsku rezistenciju, neophodno je da prvo objasnimo šta su to antibiotici. Antibiotici su hemijske tvari koje ubijaju bakterije ili usporavaju rast i razmnožavanje bakterija. Antibiotski lijek odnosi se na sintetizirani lijek koji se koristi za liječenje bakterijskih infekcija. U toku prošlog stoljeća, značajan doprinos javnom zdravstvu doprinijelo je otkriće miroorganizama kao uzročnika oboljenja, kao i otkriće antibiotika, učinkovitg terapijskog sredstva protiv tih mikroorganizama. Prvi antibiotik (penicillin) otkriven je 1940-tih godina. Do 1960. godine otkriveno je 20 novih klasa antibiotika. U posljednjih 60 godina milioni metričkih tona antibiotika proizvedeni su i distribuirani širom svijeta. Prema istraživanju koje je sprovedeno 2013. godine u USA-u, u Centru za prevenciju i kontolu bolesti, dokazano je da u 50% slučajeva propisivanje antibiotika nije bilo potrebno. Antibiotik ne djeluju protiv virusa, ali 75% ljudi sa virusnom infekcijom koristi antibiotike.
Antibiotska rezistencija jeste sposobnost mikroorganizma da uzrokuje genetske promjene u sebi, kako bi smanjila djelovanje antibiotika na njih. Svakom upotrebom antibiotika, jačamo bakterije u našem organizmu. To je jedan od razloga zašto je subdoziranje jako opasno. U tim okolnostima, bakterijama se daje vrijeme i prilika da se bore sa antibioticima. U slučaju pravilog propisivanja većih doza antibiotika, bakterije bi imale manje vremena da razviju te sposobnosti. Mehanizam nastanka antibiotske rezistencije je kompleksan i nekad multikauzalan. Pronađene su bakterije s genima koji pružaju rezistenciju na antibiotike mikrobiološkim populacijama. Mogu nastati de novo zbog slučajnih mutacija u bakteriji ili kao metoda preživljavanja kompetitivnih, više patogenih bakterija. Djelovanjem antibiotika se prvo uništavanju slabije bakterije. Ostaju opasnije, više patogene bakterije koje u slučaju nepotpune terapije antibiotika ( ako se skrati trajanje terapije sa npr. 8 dana na 4) počnu ispoljavati svoje štetne efekte.
U ovim okolnostima može se ispoljiti i štetno djelovanje Candida-e albicans u obliku akutne atrofične kandidijaze koje ostavlja bolne atrofične površine u usnoj šupljini. Razmnožavanje Candida-e (gljivice) sprječavaju bakterije s kojim ova gljivica živi u zajednici. Upotrebom antibiotika prvo se smanjuje broj bakterija saprofita koje ne dozvoljavaju povećano razmnožavanje patogenih bakterija i gljivica. Fenomen lateralnog genetskog transfera je prisutan među bakterijama. One mogu razmjenjivati svoje gene i jačati svoju odbranu. Interesantna činjenica je da se ovaj genetski materijal može razmjenjivati između različitih vrsta bakterija. Bakterije sa mutiranim genima možemo naslijediti od roditelja ili ih dobiti putem horizontalne transmisije u toku života od različitih osoba.
Antibiotska rezistencija je prirodan proces adaptacije, koji se neminovno dešava. Međutim upotreba antibiotika mnogostruko ubrzava i pospješuje taj proces. Evolucija rezistencije počinje kada je barem jedna bakterija u organizmu rezistentna na antibiotik. Korišteni antibiotik ubija bakterije koje nisu rezistentne na njega, a one koje jesu opstaju i razmnožavaju se. Najčešće prvo umiru slabo patogene bakterije, koje imaju dobra i pozitivna djelovanja u organizmu. Time se ostavlja prostor za štetne patogene bakterije i njihova djelovanja. Tada one postaju dominantne i uzrokuju neuspjeh liječenja a nekada čak pogoršanje simptomatologije.
Da bi se smanjila evolucija antibiotske rezistencije bitne su dvije determinante. Prva je pokušaj smanjenja prenosa bakterija. Neke od tih bakterija mogu imati mutirane gene koji su nastali samostalnim sposobnostima bakterija u borbi za preživljavanjem. Druga determinanta, koja je ključna, je savjesna upotreba antibiotika tj. korištenje antibiotika samo kada su neophodni. Problem sa antibioticima, kako je ranije opisano, jeste što se antibioticima širokog spektra djelovanja ubija veliki broj korisnih bakterija. U idealnim okolnostima ljudi bi uzimali antibiotike uskog spektra djelovanja koji djeluju samo na ciljane patogone koji uzrokuju oboljenje. Na taj način bi se izbjegla kolateralna šteta i uništavanje dobrih bakterija. Opstajanjem dobrih bakterija u bakterijskoj zajednici smanjuje se mogućnost razmnožavanja patogenih štetnih bakterija.
Prevencija je od ključnog značaja u sprječavanju širenja rezistencije. Prevencija uključuje poboljšanje higijene, vakcinacije i izolacija bolesne individue. Smanjenjem broja osoba koje su na antibiotskoj terapiji usporava se proces razvoja rezistencije u organizmu svake individue kao i proces transmisije gena za rezistenciju između različitih osoba. Edukacija populacije o štetnosti nesavjesne upotrebe antibiotika koje nisu u skladu sa uputama ljekara, ili samoinicijativna upotreba antibiotika je ključna u usporavanju napredovanja bakterijske rezistencije. Ovo je tema kojoj se ne posvećuje mnogo pažnje, ali je od kolektivnog značaja. Što manji broj ljudi nosi bakterije sa genima za rezistenciju, manje su šanse transfera takvih bakterija na druge individue. Treba djelovati lokalno i nadati se da će se uskoro pronaći novi lijekovi koji će biti djelotvorni protiv rezistentnih bakterija.
